1. Osnovne informacije o Europskoj uniji

1.1. Uvod

Da bi se razumjelo kakvi se projekti mogu financirati iz EU-a, treba znati makar najvažnije informacije o nastanku Europske unije, ciljevima EU-a i načinima na koje se postižu. Za početak, reći ćemo da EU ciljevi proizlaze iz politika Europske unije, dok su EU natječaji jedan od alata za postizanje EU ciljeva. Svaki projekt za koji želimo dobiti sufinanciranje mora pridonositi ostvarivanju tih ciljeva.

1.2. EU danas

Europsku uniju danas čini 28 zemalja, oko petsto milijuna stanovnika i oko 270 regija raznolike razine razvijenosti. Tako deset najdinamičnijih regija ima BDP više od pet puta veći od deset najslabije razvijenih regija. U najrazvijenija područja ubrajaju se: uži London, Luxemburg, Bruxelles i Hamburg; dok su najslabije razvijene regije: sjeverozapadna Bugarska, Moldavija u Rumunjskoj, Potkarpatsko i Lublinsko vojvodstvo u Poljskoj.

Važnost/snaga EU:

  • 7% svjetske populacije – 508,114 mil.
  • 20% svjetske trgovine
  • 25% BDP-a svijeta
  • 31% svjetske proizvodnje
  • 36% proračuna UN-a
  • 50% humanitarne pomoći
  • 60% razvojne pomoći
  • 80% pomoći Rusiji i CIS-u.

Osnovni cilj ujedinjenja je uspostava regionalne organizacije europskih država u kojoj članice ostvaruju zajedničke ciljeve: uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoku razinu zaposlenosti, zaštitu prava i interesa građana. Zacrtani cilj ostvaruje se uspostavljenim jedinstvenim unutarnjim tržištem, slobodnim kretanjem unutar Unije, osiguranom unutarnjom sigurnošću Unijinih građana, primjenom jedinstvene europske valute i provedbom zajedničke vanjske sigurnosne i obrambene politike.

Osnovni razlog ujedinjenja je pozicioniranje EU-a kao ključnog svjetskog igrača stvaranjem zajedničkog EU tržišta. K tomu, EU nastoji biti poželjno mjesto (kontinent) za život – posebno se brine za razvoj i primjenu socijalnih politika, za regionalni razvoj manje razvijenih dijelova EU-a, za manjine i skupine u nepovoljnom položaju.

Simboli EU-a su:

  • europska zastava – krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj podlozi
  • europska putovnica – u uporabi od 1985.
  • europska himna – Beethovenova „Oda radosti“
  • Dan Europe – 9. svibnja
  • moto Europske unije – „Ujedinjeni u različitosti“
  • europske vozačke dozvole – u svim državama članicama od 1996.
  • euro – platežno sredstvo od 1. 2002. (bankovni računi, cijene izražene u eurima)
  • Schengenski sporazum – ukinuta kontrola na većini granica.

1.3. Politike, strategija i ciljevi

Uspostavom EU-a, gospodarske i političke regionalne organizacije europskih država, pojavila se potreba za zajedničkim politikama. Naime, da bi Europska unija mogla bezuvjetno zastupati svaku državu članicu, bilo je potrebno uskladiti politike zemalja članica i integrirati ih gospodarski i politički u novu zajednicu.

U ranim danima, prethodnice EU-a, Europska zajednica za atomsku energiju/Euratom i Europska ekonomska zajednica/EEZ (Rimski ugovori, 1957.), bile su fokusirane na zajedničku trgovačku politiku za ugljen i čelik te na zajedničku poljoprivrednu politiku. S vremenom se pojavila potreba i za drugim zajedničkim politikama, kao što su proizvodnja zdrave hrane te zaštita okoliša.

Neke od zajedničkih politika EU-a su:

  • jedinstveno tržište
  • regionalna politika EU-a
  • kohezijska politika EU-a
  • zajednička poljoprivredna politika EU-a
  • socijalna politika EU-a
  • politika zaštite okoliša EU-a
  • ekonomska i monetarna unija EU-a
  • prometna politika EU-a
  • politika tržišnog natjecanja EU-a
  • potrošačka politika EU-a.

1.4. Kohezijska politika i njezini instrumenti

Kohezijska politika prema definiciji u Jedinstvenom europskom aktu iz 1986.  ima za cilj „smanjenje razlika među regijama i zaostalosti zapostavljenih regija”. Zato se kohezijska politika katkad naziva i politikom solidarnosti. Ugovor iz Lisabona  koheziji dodaje još jedan aspekt koji se odnosi na „gospodarsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju”. Time se kohezijskom politikom također potiče uravnoteženiji i održiviji „teritorijalni razvoj” te se jača globalna konkurentnost europskog gospodarstva.

U tu su svrhu uspostavljeni Instrumenti kohezijske politike koji se sastoje od dva strukturna fonda – Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) i Europskog socijalnog fonda (ESF) te od Kohezijskog fonda.

Primjenom kohezijske politike i Instrumenata kohezijske politike nastoji se postići konvergencija (smanjivanje nejednake razvijenosti regija u Europi), regionalna konkurentnost i zapošljavanje te teritorijalna suradnja.

Kohezijskom politikom osiguravaju se preduvjeti za ostvarenje ciljeva strategije Europa 2020.

Untitled2

1.5. Strategija Europa 2020.

Strategija Europa 2020. jedan je od trenutačno najvažnijih strateških dokumenata na EU razini. Strategija Europa 2020. donosi viziju europske socijalne tržišne ekonomije za 21. stoljeće, predlaže mjere koje će pomoći da EU izađe jači iz krize; te će mjere rezultirati pametnom, održivom i uključivom ekonomijom EU-a s visokom stopom zaposlenosti, produktivnosti i društvene povezanosti. Kako bi osigurala da svaka zemlja članica prilagodi strategiju Europa 2020. svojoj specifičnoj situaciji, Komisija predlaže da ciljevi EU-a budu pretvoreni u nacionalne ciljeve.

Tri su prioriteta Strategije koji se dopunjuju:

  • pametan rast: razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji
  • održiv rast: ekonomija koja učinkovitije iskorištava resurse, zelenija je i konkurentnija
  • uključiv rast: ekonomija s visokom stopom zaposlenosti à društvena i teritorijalna povezanost.

Da bi se ostvarila spomenuta vizija, treba ostvariti glavne ciljeve definirane u Strategiji:

  1. zapošljavanje: 75% – stopa zaposlenosti (za populaciju 20 – 64 god.)                         Cilj RH: 59%
  2. istraživanje i razvoj (I&R) te inovativnost: 3% – investicija u I&R od BDP-a EU         Cilj RH: 1,4%
  3. klimatske promjene i energetika: cilj 20/20/20

       Cilj RH: 20%/20%/20%

  • smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20%
  • povećanje udjela obnovljivih izvora energije za 20%
  • povećanje energetske učinkovitosti za 20%
  1. obrazovanje: manje od 10% odustajanja od škole i najmanje 40% populacije 30 – 34 g. sa završenim visokim stupnjem obrazovanja                                                                Cilj RH: 4% / 35%
  2. ukidanje siromaštva: min. 20 mil. ljudi izvan rizika siromaštva i isključenosti    Cilj RH: 1,28 mil.

1.6. Nastanak Europske unije

Nakon Drugog svjetskog rata zemlje pobjednice odlučile su stvoriti uvjete za trajni mir. Robert Schuman (tadašnji francuski ministar vanjskih poslova) preuzeo je izvornu ideju Jeana Monneta i predložio osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). Države koje su donedavno međusobno ratovale (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska), potpisivanjem Pariškog ugovora 18. travnja 1951. uspostavile su zajedničko tržište ugljena i čelika i dogovorile uspostavu zajedničkog “Visokog tijela” ovlaštenog za proizvodnju ugljena i čelika, čime su sirovine ratne industrije pretvorene su u instrumente pomirenja i mira.

1952

Proširenje EU-a: od šest do dvadeset osam zemalja

“Šestorka“ je zatim osnovala Europsku zajednicu za atomsku energiju/Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu/EEZ (Rimski ugovori, 1957.). EEZ je želio stvaranje zajedničkog tržišta. Carinske pristojbe između država ukinute su 1968., a 1960-ih definirane su zajedničke politike (prije svega trgovinska i poljoprivredna).

Prvo proširenje provedeno je 1973. godine, kad su se odlučile pridružiti Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Nastavilo se raditi na zajedničkim politikama pa su uvedene socijalna politika i politika zaštite okoliša, a 1975. osnovan je Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF), 1979. održani su prvi neposredni izbori za Europski parlament, koji se od tada do danas održavaju svakih pet godina.

U drugom proširenju, EEZ-u je 1981. pristupila Grčka, a nekoliko godina poslije, u trećem proširenju (1986.) slijedile su je Španjolska i Portugal. Proširenjem EEZ-a na južnu Europu, s obzirom na razinu razvijenosti, počela se rađati ideja o provedbi programa regionalne pomoći, kojim bi se izjednačila razina razvijenosti u cijelom EEZ-u.

1973 1981 1986

Ranih 1980-ih godina, zbog svjetske gospodarske recesije, EEZ je poharao val “europesimizma“, koji je prekinut 1985. kad je Europska komisija, pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa, objavila tzv. Bijelu knjigu (eng. White Paper) koja je potpisana 1986. godine, a definirala je vremenski plan za dovršenje europskog jedinstvenog tržišta do 1. siječnja 1993.

Padom Berlinskog zida 1989. dramatično se mijenja situacija u Europi, ali i u svijetu. Njemačka se ujedinjuje u listopadu 1990., demokracija prodire u države srednje i istočne Europe, a Sovjetski Savez prestaje postojati u prosincu 1991. Države članice EEZ-a pregovaraju o novom ugovoru, koji je Europsko vijeće (predsjednici država i vlada) usvojilo u Maastrichtu 1992. godine. Tim je ugovorom definirana i stvorena Europska unija (EU).

Nakon Maastrichta, četvrtim proširenjem i pristupanjem Austrije, Finske i Švedske Europskoj uniji 1995., EU ima 15 članica.

Istovremeno, Europa se suočava sa sve većim izazovima globalizacije, na koje 2000. odgovara Lisabonskom strategijom i 2002. stvaranjem jedinstvene valute – eura. Na sastanku Europskoga vijeća održanom u Lisabonu u ožujku 2000. čelnici EU-a postavili su cilj da EU do 2010. postane najdinamičnije i najkonkurentnije gospodarstvo svijeta temeljeno na znanju. Lisabonskom strategijom željela se osigurati konkurentnost EU-a na svjetskom tržištu u odnosu na “velike igrače” poput Sjedinjenih Američkih Država i zemalja BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina).

Uz to, cilj Lisabonske strategije bio je poduprijeti inovacije i poslovna ulaganja, osigurati modernizaciju gospodarstva primjenom novih tehnologija i interneta te da europski istraživački i obrazovni sustavi odgovore potrebama informacijskog društva.

1990 1995

Usporedno s procesom izrade i usvajanja Lisabonske strategije, EU je radio na pripremi i realizaciji svojeg najvećeg projekta: stvaranja jedinstvene EU valute. Tako je 1. siječnja 2002. uvedena nova svjetska valuta – euro, koji je zamijenio stare valute u dvanaest država EU-a. Te su države činile “eurozonu“. Tri države (Danska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) odlučile su, zbog političkih i tehničkih razloga, ne usvojiti euro kad je uveden. Slovenija se priključila eurozoni 2007., Cipar i Malta 2008., Slovačka 2009., a Estonija 2011. godine.

Eurozona sada obuhvaća 17 zemalja Europske unije, a nove države članice pridružuju se nakon ispunjenja potrebnih uvjeta.

Euro se danas smatra, uz američki dolar, najjačom svjetskom valutom.

Peto, najveće proširenje u povijesti EU-a počelo je sredinom 1990-ih.

Zahtjev za članstvo podnijele su:

  • Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka (bivši sovjetski blok)
  • Estonija, Latvija i Litva (baltičke države, bivši Sovjetski Savez)
  • Slovenija (republika bivše Jugoslavije) te
  • Cipar i Malta (mediteranske zemlje).

EU je prihvatio zahtjeve deset država kandidatkinja koje su pristupile Europskoj uniji 1. svibnja 2004. Bugarska i Rumunjska pristupile su 1. siječnja 2007.

EU je imao 27 zemalja članica.

Posljednja zemlja koja je pristupila Europskoj uniji do pisanja ovog priručnika je Hrvatska, koja je nakon desetogodišnjih pregovora, u šestom proširenju postala članicom EU-a 1. srpnja 2013.

U ovom trenutku osam zemalja podnijelo je zahtjev za članstvo: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Island, Kosovo (UN Security Resolution 1244), Makedonija, Albanija, Srbija i Turska.

2004 2007 2013

1.7. Institucije EU-a

Ovlasti institucija EU-a proizlaze iz njezinih osnivačkih ugovora i kasnijih izmjena i dopuna, unesenih nakon slobodnih pregovora, koje su ratificirale zemlje članice. Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009. godine, institucije zadužene za stvaranje politika i donošenje odluka jesu:

  • Europsko vijeće
  • Vijeće Europske unije
  • Europski parlament
  • Europska komisija
  • Vijeće ministara/Vijeće EU-a (usklađuje prijedloge država članica)
  • Sud EU-a (Prvostupanjski sud, Sud za službenike EU-a)
  • Europski revizorski sud
  • Europska središnja banka
  • ostale institucije: Gospodarski i socijalni odbor, Odbor regija, Europska investicijska banka
  • pomoćna tijela: glavne uprave, agencije, uredi itd.

institucije

1.7.1 Europsko vijeće

evEuropsko vijeće definira opći politički smjer i prioritete Europske unije te nema zakonodavnu funkciju. Europsko vijeće sastoji se od šefova država ili vlada zemalja članica te predsjednika Vijeća i predsjednika Komisije. Visoka predstavnica Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Catherine Ashton, također sudjeluje u njegovu radu. Europsko vijeće sastaje se dvaput u šest mjeseci, a saziva ga predsjednik. Odluke Europskog vijeća u pravilu se prihvaćaju konsenzusom.

Predsjednički mandat traje dvije i pol godine i može se obnoviti jedanput. Predsjednik Europskog vijeća je Herman Van Rompuy (na slici). Izabran je na drugi mandat koji traje do 30. studenoga 2014.

1.7.2. Vijeće Europske unije

Vijeće predstavlja interese država članica i kao takvo je glavno tijelo EU-a za donošenje odluka i usvajanje zakonskih prijedloga. Uz parlament obnaša zakonodavnu vlast, a uloga mu je donositi zakone EU-a. Ministri država članica sastaju se u sklopu Vijeća Europske unije. Ovisno o pitanjima koja su na dnevnom redu, svaku državu predstavljat će ministar odgovoran za taj predmet (vanjski poslovi, financije, socijalna pitanja, promet, poljoprivreda itd.). Države članice predsjedaju Vijećem u razdoblju od šest mjeseci, prema načelu rotacije. Vijeće je odgovorno za donošenje odluka i koordinaciju. Ono ima šest ključnih dužnosti:

  • s Europskim parlamentom usvaja europske zakone na mnogim političkim područjima postupkom suodlučivanja
  • koordinira šire gospodarske i socijalne politike država članica
  • sklapa međunarodne sporazume između EU-a i drugih država ili međunarodnih organizacija
  • odobrava proračun EU-a, zajedno s Europskim parlamentom
  • razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a na temelju smjernica koje je postavilo Europsko vijeće
  • koordinira suradnju nacionalnih sudova i policijskih snaga u kaznenim predmetima.

Svaki ministar u Vijeću ovlašten je obvezati se u ime svoje vlade, a odgovoran je svojem nacionalnom parlamentu i građanima koje taj parlament predstavlja. Tako se osigurava demokratski legitimitet odluka koje Vijeće donosi.

Vijeće EU-a nema stalnog jedinstvenog predsjednika: za rad je ovlaštena država koja predsjeda Vijećem, a sastancima predsjedaju predstavnici države predsjedateljice. Zemlje koje predsjedaju Vijećem izmjenjuju se svakih šest mjeseci.

1.7.3. Europski parlament

ep

Europski parlament je jedino tijelo Europske unije koje neposredno biraju građani EU-a, a dijeli zakonodavnu vlast s Vijećem EU-a. Članovi Europskog parlamenta (njih 736) predstavljaju europske građane. Birači u svih 28 država Europske unije svakih pet godina biraju članove Parlamenta u ime petsto milijuna stanovnika Unije. Rad Europskog parlamenta je važan jer na mnogim područjima javnih politika odluke zajednički donose Parlament i Vijeće ministara, koje predstavlja države članice. Parlament ima aktivnu ulogu u izradi zakona koji utječu na svakodnevni život građana te ključne dužnosti:

  • raspravlja i donosi europske propise – u suradnji s Europskim vijećem
  • prati aktivnosti ostalih institucija EU-a
  • raspravlja i donosi proračun EU-a – u suradnji s Europskim vijećem
  • daje demokratsku legitimnost EU-u
  • sudjeluje u imenovanju članova Europske komisije i nadzire rad Komisije i Vijeća
  • potvrđuje članove raznih tijela EU-a (EK, pučki pravobranitelj, Europska središnja banka, Revizorski sud).

Predsjednik Europskog parlamenta je, prema rezultatima izbora u srpnju 2014., Jean-Claude JUNCKER (na slici).

1.7.5. Europska komisija

ek

Europska komisija je izvršno tijelo EU-a. Zastupa i podupire interese Europske unije kao cjeline. Iz svake se članice Unije imenuje po jedan član Komisije ili povjerenik, uključujući predsjednika i visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je jedan od potpredsjednika Komisije. Komisija se sastoji od nekoliko uprava i službi. Uprave se nazivaju općim upravama (eng. Directorate General ili DG). Svaka opća uprava klasificirana je prema javnoj politici kojom se bavi. Članovi Europske komisije imenovani su na mandat od pet godina dogovorom država članica, a potvrđuje ih Europski parlament.

Europska komisija priprema prijedloge novih europskih zakona i šalje ih na usvajanje Europskom parlamentu i Vijeću EU-a. Prije konačnog prijedloga zakona, Europska komisija provodi široku raspravu sa svim dionicima, čija se stajališta uzimaju u obzir. Nakon usvajanja zakona, Europska komisija osigurava provođenje tih zakona u zemljama članicama.

Osim navedenog, uloga Europske komisije je:

  • predlagati pravne akte
  • provoditi politike i upravljati proračunom EU-a
  • kontrolirati poštivanje prava EU-a (“čuvarica Ugovora”)
  • provoditi vanjsku politiku
  • da bude glavno izvršno tijelo, provodi zakone EU-a
  • da bude glavni pregovarač u međunarodnim ugovorima.

Predsjednik Komisije (2010.–2014.) je José Manuel Durão Barroso iz Portugala (na slici). Njegov mandat traje do prosinca 2014.